Osvijesti svoju smrtnost kako bi živjela prisutnije iz dana u dan

Vesna Bilić

Žena, majka, poduzetnica. Zaljubljenica u osobni rast.

21.10.2022

U nastavku ću vam ispričati možda naizgled tužnu priču ali joj svrha nije tugovanje ili izazivanje straha nego da vas pozove na buđenje iz svakodnevnice u veću prisutnost i svjesnost. Svjesnost da sve što imamo je sadašnji trenutak. Svjesnost da već sada imate jako puno toga zbog čega možete biti sretni, ispunjeni i zadovoljni. Svjesnost da se sreća, mir i zadovoljstvo nalazi unutar vas. Ne trebaju vam vanjske okolnosti i ostvareni ciljevi da bi to postigli.

Priča se radi o jednoj djevojci. Tada je bila studentica. Puna unutarnjih rana ali i puna života. Htjela je sve i svašta. Imala je volju za životom ali smatrala je i da je život borba. Stalno se borila protiv nekoga a nerijetko i protiv same sebe. Živjela je život nesvjesno, u ulozi žrtve. Uzimala je sve zdravo za gotovo. Bila je gladna života i obilja. U fokusu joj je bila na umu samo destinacija. Otići na bolje mjesto, postići nešto u životu, postati netko drugi od onoga tko je bila. Već kao školarka odvojila se od obiteljskog doma a kao studentica dolazila bi samo na praznike doma. Najčešće bi rutinski obavljala svoje obiteljske susrete. Slušala (i pričala) iste priče. Sve joj je išlo na živce. I kada bi se vratila kući, jedva je čekala otići a fokus joj je uvijek bio na tome gdje će i šta sljedeće raditi. Rijetko je bila prisutna, kakav god da je trenutak bio. Fokus je uvijek bio na cilju tamo negdje. Jer kada dođe tamo negdje osjećati će se sretno i ispunjeno. Uvijek je očekivala da ju vanjska okolnost (ili neka druga osoba) učini sretnom, živom, ispunjenom. Ali dogodilo se suprotno.

Dogodila se okolnost koja ju je učinila još nesretnijom i ostavila u dubokoj boli. Te jedne godine, za vrijeme božićnih praznika dogodio se traumatičan događaj za nju i njezinu obitelj. Naglo su izgubili blisku voljenu osobu. Djevojka studentica je to tad smatrala nepravednim i preranim odlaskom osobe koja je cijeli život imala pred sobom. Njen dosadašnji, naizgled stabilan svijet se srušio. Život joj je postao još veće sranje i razočarenje nego što je bio dotad. Voljela bih napisati da se tada probudila iz svoje kolotečine i počela cijeniti i uživati u životu. Ali nije. To je za nju bilo vrijeme negiranja, fizičke i psihičke boli, ogorčenosti, traženja i lutanja koje je trajalo gotovo jedno desetljeće. A onda je intenzivnim radom na svom umu, tijelu i duhu došla do svojih odgovora i svog mira. Povratila je vjeru u Život i ponovno vidjela smisao u njemu. Izvor boli iz prošlosti s vremenom je postao njen izvor mudrosti. Počela se buditi i sve svjesnije cijeniti sadašnji trenutak. Biti prisutna sa svojim voljenima. Ne uzimati iz zdravo za gotovo. Zahvaljivati se svakodnevno za ono što ima i što joj tek dolazi. Željeti i dalje više i bolje, ali ne vezivati se grčevito za te ciljeve. I to joj nije došlo samo od sebe. Niti preko noći. Svjesno je odlučila i vježbala kako biti što prisutnija kroz dan. Vježbala je biti zahvalna dok to nije integrirala u svoju svakodnevnicu. I danas ta djevojka (sada žena) pada, griješi, odluta. Jer je i dalje samo čovjek. Ali jako brzo se vrati u svoj centar i u prisutnost. I to je ono što želi svima. Da putuju kroz svoj život svjesnije, prisutnije ali i s većom lakoćom. Da ne čekaju gubitak kako bi spoznali šta imaju. I da se bez obzira na vanjske okolnosti (bilo pozitivne ili negativne) uvijek vrate sebi. Svom miru. Svom centru.

Ta djevojka studentica sam ja.

Vraćajući se na taj događaj u svom životu kada sam izgubila svoju mlađu sestru, više ne osjećam krivnju i gorčinu koju sam osjećala tada, ali pomislim kako bi bilo lijepo da sam tad imala ovu razinu svijesti i prisutnosti. Gdje bi ju svjesno grlila, ljubila, uživala u zajedničkim trenucima, bila prisutna, zahvalna i svjesna koje bogatstvo je unijela u moj život samim svojim postojanjem. Bilo bi lijepo. Ali moji Božići i blagdani sada nisu obojani tugom nego zahvalnošću i što većom prisutnošću. O malo stvari tada brinem. Fokus mi je na tome kako se osjećam. Što izlazi iz mene u obliku riječi i emocija. Kako to utječe na mene i moje bližnje. Upijam što više zagrljaje, poljupce, osmijehe kao da su mi zadnji. Ali ne radim to iz osjećaja straha nego zahvalnosti koliko sam blagoslovljena s onim što već imam SADA i što sam sve proživjela i doživjela. Ta prisutnost i zahvalnost nije tu samo za Božić. Prakticiram ju kroz cijelu godinu, ali Božićni praznici mi predstavljaju posebno doba godine s mojom obitelji gdje nastojim biti još budnija nego inače.

Ovu priču nisam ispričala da bih vam unijela strah od ičije prerane smrti. Osobno više ne vjerujem da nestajemo završetkom ovog fizičkog života. Vjerujem da smo puno više od onoga što možemo vidjeti i osjetiti svojim ograničenim fizičkim osjetilima. Ali svrha osvještavanja naše smrtnosti i konstantnog buđenja iz našeg autopilota je da oživimo i počnemo živjeti u sada, u ovom životu, budemo zadovoljniji, sretniji i ispunjeniji sada. Jer to jednom KADA nikada neće doći. Budite što prisutniji sa svojim bližnjima jer ti „obični“ trenuci se nikada neće vratiti. Već u sljedećem trenutku su prošlost.

Kako živite svoju svakodnevnicu? Gdje vam je fokus? Koliko ste prisutni u svom poslu, sa svojim voljenima, sa samim sobom? Sigurno ste čuli za priče ljudi na samrti. „Da sam bar više vremena provodio/la s ženom/mužem i djecom, obitelji, prijateljima, bližnjima“.

Bar za ovim nemojte žaliti na svojoj smrtnoj postelji. Osvijestite obilje vremena koje imate već sada i presložite svoje prioritete ako ne živite prema njima.

Proživite svoj život što svjesnije i prisutnije možete.

Možda će ti se svidjeti…

Ako želiš ostati u tijeku sa novostima i dobivati dodatan sadržaj prijavi se na newsletter.

Podijeli