Nekako u zadnje vrijeme osjećam da sam stigla do zadnje faze opraštanja od jedne verzije sebe – one koja je razmišljala, osjećala i djelovala drugačije. One koja je duboko vjerovala da treba biti “normalna”, uklopljena i neprimjetna. A tako jasno se sjećam trenutka kada je ta verzija mene bila zabilježena na mom prvom profesionalnom fotografiranju (vidi gore fotku) – u trenutku kada sam radila veliki poslovni zaokret iz konzultantice u mentoricu za prisutnost i staloženost u poduzetništvu.
Sjećam se kako sam se smiješila kroz zube i tiho govorila fotografu:
“Molim te požuri, ne želim da me itko vidi da se fotkam. Ja sam normalna. Ja sam nečija mama.”
Danas taj komentar promatram s nježnošću, ali tada… tada je on bio ozbiljan.
Pazi izjave: “Ja sam normalna.”
Kao da postoji neka univerzalna lista kriterija koje moraš ispuniti da bi imao pravo raditi nešto drugačije.
I sada kad se prisjetim — shvaćam da ta rečenica nije imala nikakve veze s drugima. Ona je bila odraz mog unutarnjeg svijeta: mojih strahova, sumnji, uvjerenja. To je bila ona ja koja se bojala da će je ljudi osuditi, odbaciti, ismijati. Ona koja je dugo vjerovala da je sigurnost važnija od autentičnosti.
Jer istina je da sam se tada bojala. Bojala sam se da sam pogriješila. Pitala sam se:
Jesam li luda? “Svi drugi normalni” su zaposleni, žive svoje živote, slijede put koji se od njih očekuje.
A ja? Ja opet nešto “izmišljam”. Ja moram drugačije.
Dakle, u trenutku kada sam se napokon uhodala u solo konzalting, dobivati klijente, počela zarađivati — ja sam odlučila da to nije to i da moram napraviti novi zaokret. Iz svijeta brojki, strukture i logike u svijet osobnog razvoja, intuitivnosti i duhovnosti. Iz funkcioniranja i poslovanja iz muške energije u žensku.
Danas vidim koliko sam tada bila prestroga prema sebi.
Kada sada pogledam tu verziju sebe, najradije bih je zagrlila. Rekla bih joj da je hrabra. Da je prekrasna. Da je nevjerojatno što je, unatoč strahu i neizvjesnosti, odabrala slijediti svoje srce. Da je imala tako čistu i iskrenu namjeru – pomoći, podržati, osnažiti, posebno žene koje se osjećaju isto tako zarobljeno u “normama”.
I zato danas, iz ovog mjesta, želim joj zahvaliti.
Hvala ti što si se kretala unatoč strahu.
Hvala ti što si se javno izlagala kada bi se najradije htjela sakriti.
Hvala ti što si učila o društvenim mrežama, newsletteru, prodaji, snimanju kako bi približila svoj rad drugima a znam koliko si bila u otporu.
Hvala što si zavirila u tolike dubine sebe i postepeno gradila kapacitet biti sa širokom lepezom emocija posebice tugom, sramom i razočaranjem jer sam zbog toga danas u poduzetništvu mentalno jača i otpornija.
Hvala što na kraju dana koliko god da zaribaš, pogriješiš, profulaš i dalje stojiš i voliš sebe i svoju unutarnju djevojčicu.
Od srca – hvala ti.
Ako se i ti uloviš u umanjivanju i kritiziranju onoga što je bilo i što si bila, umjesto osude probaj pristupiti toj slici iz prošlosti s razumijevanjem i suosjećanjem. Zahvalnošću.
Biti sebi najveća podrška i prijatelj u poduzetništvu (i životu) je neprocjenjivo. Unatoč izazovima, neuspjesima i pritiscima daleko je lakše ići kroz svoj poduzetnički put kada stojiš iza sebe.
Ako ti je dosta napuštanja sebe kada je intenzivno u poduzetništvu i tražiš vodstvo za raditi prisutnije i staloženije vidi pod sekciju Usluge na koje načine ti mogu pomoći.
