Kraj stare godine i početak nove često zna biti vrijeme novogodišnjih odluka što bismo željeli promijeniti kod sebe tj. koju edukaciju upisati ili kojeg mentora izabrati. Zato sam poželjela podijeliti svoje iskustvo donošenja odluka — možda ti pomogne.
Dakle, najskuplje odluke koje sam donosila iz krivog mjesta su me koštale dosta novca. Nekoliko tisuća eura mogu prežaliti, no vrijeme koje sam potratila na “krivom” mjestu me boljelo više. I naravno rezultati koji nisu uslijedili jer taj mentor/program nije bio ono što mi je stvarno bilo potrebno bez obzira što se radi o stručnjacima koji znaju svoj posao. Odgovornost je bila moja.
U nadi da izbjegneš moje pogreške dijelim s tobom tri glavna “kriva” razloga zbog kojih sam ponekad ulazila u programe/mentorstva a nisam trebala:
1. Iz navike da slijedim druge, jer nisam jasno čula sebe
Na početku svog osobnog (i poslovnog) razvoja svi drugi su bili upravu i znali bolje od mene same, tako da sam svima slijepo vjerovala osim sebe. Vjerovala sam da su svi drugi nekako pametniji i mudriji od mene pa zato mora da znaju što je najbolje za mene.
Kao mala naučila sam biti dobra, poslušna djevojčica. Ona koja sluša, ne propituje previše i ne radi “probleme”. Taj obrazac sam nesvjesno ponijela i u odrasli život — slušala sam sve druge, samo ne sebe.
2. Iz straha od propuštanja
Prije bih ulazila iz edukacije u edukaciju iz straha da ne propustim baš tu “jednu informaciju” koja će promijeniti moj život nabolje. Dublje u pozadini je zapravo stajala želja da me netko spasi. No ta edukacija niti to spasenje nikada nije došlo, a iza sebe sam imala propušteno vrijeme za integraciju što me usporilo u rastu, a ne ubrzalo kako sam prvotno mislila da hoće.
Um je uvijek tražio još — još informacija, još sigurnosti, još potvrde. Tijelo je bilo tiho, zanemareno i nepovjerljivo. A upravo tamo su bili odgovori koje sam tražila.
3. Iz želje za pripadanjem
Iako bih osjećala da taj program/mentor trenutno ne može dati ono što mi je potrebno, zbog osjećaja da i dalje pripadam toj zajednici/mentorstvu uložila bih u program i nakon nekoliko mjeseci osjetila ogorčenost jer se ništa nije promijenilo. I to ne kriveći mentora da je meni trebao nešto napraviti, nego zbog svijesti da sam ušla u nešto iako sam već u dubini sebe znala da to neće uroditi plodom jer donosim odluku iz krivog mjesta.
Prepoznaješ li se u kojoj točci?
***
Danas znam da moj najveći rast nije došao iz još jedne edukacije, nego iz povratka sebi, slušanju sebe i zauzimanju za sebe. Iz trenutka kada sam prestala pokušavati biti “dobra”, “ispravna” ili “po pravilima” i počela slušati sebe — svoje tijelo, svoju istinu, svoj ritam. To je nešto što danas slijedim — i što od srca želim i tebi.
Kada budeš birala koji program izabrati i/ili mentora pitaj se iz kojeg mjesta odlučuješ. I pritom slušaj tijelo.
Koji god odgovor da dođe, dobar je odgovor. Otvori se za njega bez prosuđivanja jer ti daje priliku za svjesnijim odabirom koji je više u skladu sa tvojim potrebama.




